Eko odred Rab

Promicanje održivog razvoja i zaštite okoliša na lokalnoj razini

Alternativa destrukciji otoka

Nakon što sam naveo negativna, gotovo pogubna, djelovanja naših ljudi na svoj otok (betonizacija, uzurpacija javnog dobra, nasipavanje ...

Drugih prilika neće biti - snažno za Most!

Procjenjujem da je u ovom trenutku podrška Mostu na nekih 20% birača. Iako priželjkujem 30, ne bih se iznenadio s 15 mandata. Tu brojku baziram na ...

Jedan otok, jedna betonska šetnica

U petak, 1.03.2013., održan je zbor građana mjesta Kampor, u Područnoj školi, uz prisustvo predstavnika gradske vlasti i javnih poduzeća. ...

Kako jednostavnim potezima onemogućiti dobre turističke priče i alternativne izvore preživljavanja na otocima

Htio sam pisati o toliko toga, ali nema potrebe za žurbom. Novi se problemi gomilaju, a stari ne rješavaju, pa će neke teme čekati godinama ...

Četvrtak, 06 Ožujak 2014 17:25

Prijeti li Rabu bankrot iz sjene – Dio I: Kako stojimo

Nered sa zbrinjavanjem otpada nije svojstven samo otoku Rabu, već gotovo svim hrvatskim gradovima i općinama, a koji nisu odlučni u uspostavi cjelovitih sustava gospodarenja otpadom na svojim područjima, unatoč upozorenjima EU i Ministarstva na vjerojatne posljedice. Republika Hrvatska je ulaskom u EU preuzela obveze iz područja zaštite okoliša i upravljanja otpadom, međutim, ne izvršava ih.

A zbog nepridržavanja zacrtanih direktiva, Hrvatskoj su s prvim mjesecima ove godine prijetile visoke novčane kazne. Poljska je primjerice, u 2012. zbog neispunjavanja svojih obveza plaćala penale u iznosu od 57 000 € na dan. Italija je pak bila dužna isplaćivati 200 000 € zato što nije riješila probleme sa svojim odlagalištima, Grčka je zbog kršenja propisa EU o odlagalištima kažnjena s 70 tisuća € dnevno... Što se Hrvatske tiče, odljev bilo kakve svote novca penalizacijom, a uz ovakvo stanje hrvatskog gospodarstva i proračuna, bio bi tragikomičan.

Zasad, kažnjavanje hrvatske pasivnosti i nerada izostaje, ali tromi sustav ne ulijeva povjerenje da će rapidno prionuti poslu. Zakon je izglasan, pravilnici stavljeni na snagu, rokovi i dužnosti lokalnim samoupravama postavljeni, uvjeti zadani. Na papiru stvar nije najsretnije napravljena, ali situacija na terenu puno je gora. A statistike šarolike. Dok službeni podaci rezultate Ministarstva uzdižu u nebesa, opažanja neovisnih udruga nešto su drugačija – spočitavaju se kašnjenja u gradnji centara za gospodarenje otpadom (koji su pod kritikom javnosti kao ekonomski, zdravstveno i ekološki neprihvatljiva rješenja), izbjegavanje obveza lokalnih samouprava i komunalnih poduzeća oko sanacija starih odlagališta i gradnji novih postrojenja, ravnodušnost lokalnog čelništva oko hitnosti, nesređen sustav prikupljanja na lokalnim razinama itd. Sve su to problemi kojih je bivša ministrica M. Holy bila itekako svjesna po preuzimanju mandata. Njene izjave i najavljene mjere nakon preuzimanja dužnosti nisu dobro odzvonile u ušima poduzetničkih šerifa, građevinskih i "otpadnih" interesnih lobija kojima je prijetilo cijeđenje lakih profita iz džepova. Po prvi puta u povijesti države, Ministarstvo okoliša štitilo je interes svog naslova. Nažalost, i ona je propustila priliku da utječe na neka rješenja, a morala je unatoč kratkoći vremena na položaju minsitrice. Ubrzo nakon toga, njen angažman u Vladi i stranci prestaje, a na poziciju stupa drugi zmaj za investicije koji okoliš vidi kao valorizacijski element podređen gospodarskom rastu (posebice u turizmu, energetici i građevini). Nacionalna strategija gospodarenja otpadom usmjerila se na gradnju županijskih centara gdje će se otpad gradova i općina na području tih županija (i međužupanijski tj. regionalni) prerađivati u gorivo i biootpad za prozvodnju električne energije. Do 2018. sva se lokalna komunalna odlagališta trebaju zatvoriti i sanirati, a nerazvrstani će se otpad odvoziti na takve centre. Za PGŽ, taj je centar ŽCGO (županijski centar za gospodarenje otpadom) Marišćina, a koji se unatoč silnim kašnjenjima, unatoč prosvjedima građana i ekoloških udruga, unatoč ocjenama same struke da je model neprihvatljiv, neodrživ, ekonomski promašen i ekološki poguban - nastavlja graditi. Županijski centri za gospodarenje otpadom poduprti su državnom politikom iz ranih 2000-ih u koju se jedinice lokalne samouprave trebaju integrirati u neke više sisteme. Jedinicama lokalne samouprave uzeto je njihovo osnovno pravo i obaveza, iako je upravo obrnuto - jedinice lokalne samouprave imaju i pravo i obavezu da rješavaju problem komunalnog otpada kao njihovo suvereno/izvorno pravo. To uistinu ne onemogućuje udruživanje. Pitanje je kakvo? Nije istina da nemaju izbora na koji će način to učiniti. ŽC i RC su upravo suprotni procesi od onoga koji zastupa EU gdje bi se problemi trebali rješavati na lokalnoj razini, na samom izvoru problema prije nego na scenu stupe troškovi prijevoza, obrade itd. Takva su rješenja uostalom poticana u svim poljoprivrednim i proizvodnim politikama Europske Unije. ŽCGO su zamišljeni kao golema postrojenja kamo će se dopremati otpad, koji će prolaziti mehaničko-biološku obradu (MBO), dio otpada pripremiti kao gorivo za spaljivanje, a preostali dio odlagati par godina, a onda navlažiti i početi s proizvodnjom struje. Neću detaljno objašnjavati model ŽCGO-a i razloge guranja takvih rješenja, kao i kakve bi bile posljedice za kvalitetu života građana na tom području i novčanike svih nas. Za stvaranje potpune slike predlažem blog Milana Kesića ili stranice Kriznog Eko stožera Marišćina koji taj projekt dubinski seciraju, a ukazao bi i na revizije koje su urađene prije dobrih godinu dana. Do zatvaranja lokalnih odlagališta u 2018., trebao bi se povećati udio razvrstanog komunalnog otpada barem do 50% (finalno s 2020.god.). Najizgledniji kandidat za takav rezultat u našem susjedstvu je komunalno poduzeće s otoka Krka – "Ponikve d.o.o. Krk", kamo je cilj gotovo ostvaren. Krk je još 2000. godine znao da Marišćina neće biti u roku dovršena (postoji vjerojatnost da će rok do kraja 2014. također biti probijen). Općine postižu dogovor oko zemljišta, dozvola, načina rada, izrađuju potrebnu dokumentaciju, zaustavljaju onečišćenja te prianjaju sistematičnom i kontinuiranom menadžmentu otpada. Stari se deponij sanira, posao je zbog reciklažnog dvorišta pronašlo 50-ak ljudi, a poduzeće postaje primjerom dobre prakse za čitavu državu. Od 2012. na krovu sortirnice na Treskovcu imaju i solarnu elektranu koja će kumulirati 2,6 milijuna kuna zarade u narednih 12 godina, a imaju planove za daljnje slične projekte. Biotpad završi u kompostirnici gdje se obrađuje u kompost i besplatno dijeli građanima. Odlična situacija za Rab, koji je s Krkom odvojen tek kratkom trajektnom linijom, pa može brzo i učestalo učiti iz njegovog iskustva. Princip prikupljanja i sortiranja otpada s otoka Krka pokušalo je preslikati naše komunalno poduzeće Vrelo d.o.o. ali opći je dojam da te aktivnosti nisu urodile plodom i da se rezultati nisu bitno popravili u odnosu na godine prije projekta. Zasigurno nisu koliko je moglo i trebalo. Sorinj (Sorin) je još uvijek najvrijedniji rapski tepih za probleme. Možda je ta tromost u rješavanju našeg problema sa otpadom (osim klasičnih razloga nekompetentnosti i nesuradnje), namjera da se jednostavno sva odgovornost prebaci na ŽCGO pa kakvi god troškovi i posljedice za nas otočane dugoročno bile. Čakom iz Čakovca, kao drugi pozitivan primjer na području RH, otišao je korak dalje u provedbi svojeg programa. Građani odvoz otpada plaćaju po količini otpada koje proizvedu, a ne po veličini obiljske kuće ili po broju članova u obitelji. Sav iskoristivi dio prodaju pa su osim smanjenja ukupne količine otpada uspjeli dobro zaraditi na prodaji iskoristivog dijela otpada (papir, metal, plastika...). Postotak izdvojenog otpada iz ukupne količine u njihovoj se preradi kreće nešto više od 50% pa su svoje obveze prema direktivi već sada ispunili. Čakom niz godina provodi politiku sortiranja na kućnom pragu i prikupljanju od vrata do vrata, a Krk svoj koncept bazira na tzv. eko otocima. Na 1500 lokacija postavili su pet kontejnera za raznovrsni otpad, a na 7 sabirnih mjesta građani su mogli besplatno odložiti glomazni i opasni otpad. Primarna razlika Čakoma i Ponikva je izrazito sezonalna turistička opterećenost na Krku, pa se sustav nešto drugačije ustrojio. U slučaju navedenih primjera, pokazuje se kako je ključ uspjeha procesa u transparentnom poslovanju i učestaloj komunikaciji s javnosti. Sustav zbrinjavanja otpada najovisniji je o suradnji s mjesnom zajednicom, a u slučaju RH pokazuje se opet kako ta komunikacija nije dobra. Pokazuje se kako je pristup građanima neprilagođen vremenu i od njih izuzet. Stanovnici su izdvojeni iz kanala komunikacije, od bitnih odluka i informacija, iako je upravo u pravilnoj komunikaciji ključ rješenja. Prvo što je trebalo provesti bez velikih ulaganja je biokompostiranje. Hrvatska je do kraja 2013. trebala smanjiti količinu biotpada za 25 %, ali to nije učinila. Sjedio sam tako na razgovoru s predstavnicima našeg komunalnog poduzeća koji su opisivali kako je kompostana i sustav implementacije biokompostiranja složen, tehnološki zahtjevan i financijski neisplativ. Što naravno nije istina. Pravilno izgrađena i upravljana kompostana ne smrdi, a biotpad se razgrađuje u koristan kompost. Postupak može biti prirodan uz minimalan ljudski rad, nisu potrebne kupnje skupocjenih strojeva i napredna tehnika. Nedavno je tako u općini Goričan referendumom zaustavljena gradnja kompostane. Tamošnja vlast letkom je pozivala ljude na bojkot referenduma kako bi zbog izostanka potrebnog broja birača referendum bio nevažeći. Naravno, dogodio se suprotan efekt. Opet na scenu stupa politička glupost i neznanje lokalnih čelnika koji izokrenutom logikom i nedemokratskim metodama žele postići svoj cilj, umjesto da građane prihvaćaju kao ravnopravne partnere. Otvorenim nastupom i promidžbenim aktivnostima ljudima su trebali objasniti zašto je kompostana u njihovoj općini pozitivna stvar i zašto nema mjesta bojazni. Građani imaju pravo izaći na referendum kao legitiman alat iskazivanja javnog mijenja, baš kao što imaju pravo na potpunu informaciju. Nepoštivanjem građana, stvara se otpor i inat prema zahtjevima institucija, koje se ne snalaze u takvom okruženju pa rade protivno interesu sebe i onih kojima služe. Rezultat je odbacivanje zdravog projekta, ali građani tu zasigurno nisu glavni krivci. A onda su tu dodatni razlozi neuspješnosti koji vuku korijene iz društveno-političkih deformacija našeg malog otoka i njegove upravljačke elite koja funkcionira na drugoj razini od malog čovjeka i njegovih praktičnih životnih situacija. Koja se u sve razumije bolje i od stručnjaka koje angažira... Zašto je otok s 9 000 stanovnika imao/ima 3 komunalna poduzeća, kada primjerice otok Krk sa šest općina, jednim gradom i ukupno 19 000 stanovnika ima jedno komunalno poduzeće (samo na papiru razdvojeno kako bi se zadovoljila pravna forma, ali bez bujanja administracije i uhljebnih radnih mjesta). "Tri" tamošnja poduzeća (koja su tako ustrojena zbog primjene Zakona o vodama) ukupno imaju 205 djelatnika, dok na Rabu, samo Vrelo d.o.o. (bez Vrutka i Dundova) ima 120. Problematika odnosa dviju općina također dovodi do nemogućnosti dogovora oko stečevine Sorinja, dirigiranja ovlasti i funkcija u novom upravljanju, a što za posljedicu ima neriješen sustav zbrinjavanja otpada na području otoka Raba. Do srpnja ove godine jedinice lokalne samouprave dužne su uvesti primarnu selekciju na kućnom pragu. Iako je Rab već krenuo s takvim aktivnostima (općina Lopar koliko je poznato nije), sustav ne postiže dobre rezultate. Na otoku je postojala inicijalna motivacija građana, međutim zbog pomanjkanja komunikacije i nedosljednosti u provođenju politike – ona je izgubljena. Iako statistika navodi neke napretke, sumnjam u točnost takvih podataka. Analize u rukama i stanje iz prve ruke ukazuju na malu prisutnost dobrih rezultata i navika. Tzv. eko-otoci funkcioniraju lošije nego na Krku. Mini-reciklažna dvorišta (koja su dobra rješenja onda kada muku mučite s manjkom glavnog dvorišta na jednoj lokaciji, a kakav je slučaj s otokom Rabom) nije se ni pokušalo urediti. Dobili smo na desetke eko otoka (koji su sve, samo ne "eko") gdje su, uglavnom na neprimjerenim i neosiguranim lokacijama, postavljeni raznovrsni kontejneri. Neki problemi koji iz toga proistječu su: 1. Brojnost i funkcionalnost kontejnera; Nedostaje dosljednosti i smisla u postavljanju. Na poziciji A nalazimo kontejner za mješoviti otpad i papir, ali ne bio-otpad i staklo. Na poziciji B nalazimo samo kontejner za mješoviti otpad. Na poziciji C nalazimo kontejner za papir i staklo, ali ne i za bio itd. Dok postoji mogućnost odlaganja mješovitog otpada, građani će prema navici mogućnost koristiti, a nikada im nije razjašnjeno kakve će biti posljedice odlaganja isključivo mješovitog otpada u bliskoj budućnosti. Funkcionalnost ovako formiranih 'eko-otoka' je upitna, a u prostorno ograničenim starogradskim jezgrama nije ni moguća (narušavanje ljepote i uloge povijesno-kulturnih centara, ali isto vrijedi za izrazito turistički nastrojenu periferiju). U starogradskog jezgri Grada Raba nedavno su postavljeni podzemni kontejneri za sakupljanje mješovitog i biotpada, ali time nije riješeno pitanje primarne selekcije jer se mješoviti otpad ne selektira. 2. Sigurnost i izgled; Kontejneri nisu osigurani pa pri snažnijim udarima vjetra "divljaju" po cesti ugrožavajući promet i okoliš. Tehnička podloga ne odgovara vremenskim i prostornim uvjetima. Eko-otoci postali su izvor negihijene i neurednosti. Za turističko mjesto, neugodni mirisi (posebice ljeti pri razvoju visokih temperatura) i nakupine otpada, prepunjenih kontejnera, glomaznog otpada, rasparanih vreća sortiranog i nesortiranog otpada - stvaraju lošu sliku. Stanje prostora najvažniji je aspekt turizma, pa dopuštati takve slike je nedopustivo (i komunalno redarstvo ne ispunjuje svoju dužnost jer nedostaje kompetentnost, zainteresiranost i inicijativa). Evo praktičnog primjera. Građani jednog našeg mjesta našli su se u zatečenima kada im je pomno sortirani otpad završio u istom kamionu zajedno s drugim selektiranim i neselektiranim vrećama. Da se ljudima objasnilo kako te njihove vreće s razvrstanim otpadom bivaju u dvorištu kom. društva još jednom procesuirane, moglo se spriječiti priče kako je selekcija otpada besmislena i kako sve ionako voze na Sorinj (što se na kraju ispostavilo točnim!). Taj mali događaj bio je povod da nekoliko obitelji odustane od daljnjeg sortiranja, pa sada svoj otpad odlažu u mješovite vreće. Umjesto da se udio na izvoru odvojenog otpada povećava, mi eto doživljavamo stagnaciju i povratak na stari način. Za korisnike usluga koji odlažu isključivo mješoviti otpad predviđene su posude, ali bi u budućnosti svi trebali snositi troškove odvoza sukladne količininama mješovitog otpada koji proizvode (više sortiranog otpada = manji računi). Pitanje je kako će se takav princip primijeniti na Rabu, gdje nije još pokušan ni pilot-projekt, te da li će oni koji odlažu u potpunosti selektirani otpad plaćati umanjene račune? Još uvijek nisu napravljene projekcije količina niti su osmišljene mjere kontrole kućanstava... a vremena nema. Kada smo već kod kućanstava, zašto nije snimljen edukativni film o procesu prikupljanja i razvrstavanja otpada na otoku? Zašto nije angažiran primjerice "Rapski list" za opširnu reportažu o svakom detalju funkcioniranja komunalnog poduzeća gdje bi bio prikazan put našeg otpada iz domaćinstva do sortirnog dvorišta? Zašto nismo imali prezentacije za javnost, tribine ili zborove građana samo na tu temu? Krk je to odlično obavio. Bilo je nekih akcija sa obrazovnim ustanovama, nešto se pričalo na radiju, ali sve je to nedovoljno. Na zborovima za javnost hvalili su se dosadašnji rezultati, koji su zapravo ridikulozni, ali nitko od građana nije zainteresiran da po temi čeprka. Možda je razlog tome, da bi javno saznanje o katastrofalnom stanju učinilo više štete za involnirane nego koristi za građane, čiji je interes uvijek na drugome mjestu. Zašto nikada nije bio organiziran buvljak na kojima bi građani mogli pronaći korisne stvari za svoje kućanstvo, a kakvima Sorin itekako obiluje. Zašto su ovakve jednostavne i jeftine metode sasvim normalna i osnovna razina procesa upravljanja otpadom u Austriji, ali našim je liderima to fantazija? Najlakše je reći da je nešto komplicirano i skupo, kako se ništa ne bi trebalo raditi na jednostavan način! 

Pročitano 847 puta

Moglo bi zanimati

  • Zapisnik GV je naš Godot

    Kada želite znati koje su važne odluke donesene na zakonodavnom tijelu lokalne samouprave (Gradsko vijeće) onda pratite sjednice Gradskog vijeća i pročitate zapisnike Gradskog vijeća koji se naknadno objave na stranicama grada. Nema na otoku puno ljudi koje brine tko im i kako hlače kroji, ali ima ih nekoliko. Volim znati o čemu naše pametne i obrazovane glave u Gradu razmišljaju, što pričaju, a kako glasuju. Tradicionalno, na zapisnike, a od prošle godine i audio zapisnike, uvijek se čekalo mjesec, dva... A ovaj zadnji, sa sjednice GV iz 12. mjeseca čekamo dva mjeseca. Čekamo audio 10. sjednice, a već održavaju 11. Mogli su rasprodati pola otoka u tih tri mjeseca, a mi ne bismo ništa znali. Kada sam jednog vijećnika uvjeravao da su ti pisani zapisnici i audio zapisi beskorisni, zastarjeli način praćenja i zapisivanja, već su jeftinije i jednostavnije mogli sjednice snimati kamerom i stavljati na Youtube, nije me doživljavao. Ali kako bi i doživili, kada ih je tamo sve pregazilo vrijeme! Srednji vijek. Ili im pak odgovara ovakvo stanje stvari jer ljudi ne čitaju i ne prate te dosade od vijećanja, pa imaju otvorene ruke za svoje makinacije i mlaćenje prazne slame.

     

    Napisano Utorak, 16 Veljača 2016 18:59
  • PP naša je giljotina

    Naš prostorni plan je kriminalan, antirazvojan, prenapuhan gradnjom i rezultat osobnih interesa političko-građevinskih lokalnih lobija. One koji su radili i donosili takav prostorni plan smatram veleizdajnicima otoka. I dalje se donose UPU-i (planovi nižeg reda) za PP višeg reda koji je užasan. I dalje se lova upumpava u Geoprojekt. I dalje se inzistira na građevnom segmentu razvoja otoka umjesto da se prestane novac trošiti na spašavanje nečega što se spasiti neda. Što se krnje rodi, ni vrijeme, ni sav novac svijeta ne mogu ispraviti. Hitno je potrebno pristupiti izradi novog generalnog PP-a koji bi se zasnivao na očuvanju preostalog skromnog otočnog prostora, njegovih uvelike devastiranih resursa, na način onemogućavanja novogradnje po otoku. Glupo srljamo u situaciju da ćemo za par godina na otoku imati više izgrađenih objekata nego stalnog stanovništva! Gdje je tu održivost?

    Napisano Srijeda, 30 Prosinac 2015 08:25

Rekli su

  • "Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine. Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja." - Ante Starčević